Voće

Jedna topla noć. Sedim sa Milenom za stolom kod mene na terasi. Pijemo belo vino „Kaštel“ i bockamo viljuškama voćnu salatu iz činije na stolu. Lepo je i tamno i toplo tu gde sedimo, a malo svetla dolazi od solarne svetiljke pobodene u žardinjeru na ogradi terase. Milena stanuje u onoj zgradi preko puta, i to je zgodno, jer od predloga za susret do njegove realizacije treba pet minuta. Za ovu priliku pustio sam ploču Protection benda Massive Attack. Mislim da se ta ploča fino uklapa u ovakve noći, sa svim tim svojim prijatnim tamnim i niskim tonovima.

„Sada je definitivno gotovo. Ne želim više da ga vidim svojim očima.“

„Okej.“

„Dušane, stvarno ne mogu više ovako… Nanosim sebi mnogo bola, izgubiću zdravlje.“

Kao i mnogi drugi, i Milena i ja nismo imuni na pehove i greške. Ja dugo nisam imao vezu, a Milena ulazi u veze sa muškarcima koji u startu deluju okej a onda se otkrije neko njihovo mračno „ja“, koje postepeno prevlada nad onim prvobitnim „ja“ na koje se Milena primila. A Milena onda to teško podnosi — pati, plače, ne spava noćima, preispituje sebe itd. I tako, aktuelni depresivko je Vlada, i pre neki dan ponovo su raskinuli.

„Milena, možda je vreme da ti se desi neko novi. Ali neko normalan.“

„To bi bilo lepo. Molim te bože, malo normalnosti za promenu.“

„Šta će ti božja intervencija. Ima naokolo puno normalnih muškaraca. Budi strpljiva. Srešćeš ih.“

„Smori me kad pomislim na celu tu vertikalu upoznavanja. Trebalo mi dve godine da zaista upoznam Vladu. I sad treba ponovo prolaziti kroz isto.“

Možda nije trenutak, ali osećam potrebu da na ovom mestu skrenem u digresiju. Eto, pre dve godine — bio je jun — selio sam se u ovaj stan iz starog stana. Stari i novi stan udaljeni su jedan od drugog par stotina metara, pa sam se selio trpajući stvari u ranac i torbe, i prenoseći ih pešice u nekoliko tura. Naravno, moglo je to puno lakše i profesionalnije, da sam setio da angažujem neku firmu za selidbe. I tako, jedno veče, onako lipsao, praveći poslednju turu za taj dan, sretnem Milenu ispred „Maksija“; krenula da kupi puding od jagoda i cigarete. Upita me šta radim tu sa tim torbama na sebi, a ja joj objasnim. Naljuti se što je nisam zvao da mi pomogne; zagleda se u mene, a oči joj poprime usredsređen i strog izgled. Prvi put sam je video tako ozbiljnu. Rekoh joj, nema veze, Mila, lipsao sam, ovo je ionako poslednja tura za večeras. Onda je htela da zna u koje vreme ću sutra nastaviti sa prenošenjem stvari, a ja rekao — vrlo rano, Mila, oko sedam. Ok, Dušane, vidimo se onda sutra ujutru oko sedam. Sledećeg jutra, oko sedam, muvam se po stanu i čujem neko kucanje na vratima. Ko li je sad, upitam se prilazeći vratima. Virnem kroz špijunku kad ono Milena. Otvorim vrata. „Ćao Dušane“, kaže i uđe u gajbu. „Ćao Milena“, kažem i osmehnem se puštajući je unutra. A ona, vidi se, tek ustala. Jedva gleda na oči, zeva, ima crvene otiske od jastuka na obrazu i slepoočnici. I tako, uđe u stan, promuva se naokolo, onda ode na terasu. Sedne u stolicu na rasklapanje i popuši cigaretu dremajući na suncu. Posle, čim se malo razbudila, zahtevala je da joj dam da i ona nešto ponese. Bio sam u frci, trpao stvari u torbe, i rekao joj da mi dovoljno pruža moralnu podršku svojim prisustvom tog jutra. Ipak, motala se oko mene i cimala me za ranac dok sam ga stavljao na leđa, insistirajući da joj dam da i ona nešto ponese. Jedva sam je ubedio da prestane da me vuče i da pusti jebeni ranac. Onda, prteći veliku torbu na rame ugledam na kauču mandolinu; kupio sam je na Limundu za neke smešne pare sa namerom da na njoj naučim da sviram Vivaldijev koncert za mandolinu u C duru. Ispostavilo se da mi je to prevelik zalogaj, pa sam odustao, i uzimao bih mandolinu u ruke samo ponekad uveče kad bih popio; tada bih seo na kauč i trzalicom okidao na njoj sasvim tihe i setne tonove. I tako je mandolina tog jutra ležala na kauču, a već sam bio pretovaren pa nije bilo teorije da je stavim na sebe, i morao bih da pravim novu turu zbog nje. Pa sam rekao Mileni — „dobro, Milena, kad insistiraš, uzmi i ponesi mandolinu“. — „Gde je?“ upitala je, srećna što je uključena u akciju. Osvrnula se po sobi, a onda, pošto nije primetila mandolinu, pogledala u mene. „Evo je tu na kauču“, rekoh. Pokupila ju je pa smo otišli pešice do mog novog stana; ja onako natovaren rancem i torbama, a Milena noseći moju mandolinu. Eto, sve me to baš ganulo, taj njen gest — ustajanje tako rano, njena briga i ostalo.

Ali da se vratim na terasu.

„Da, Mila, ume da bude duga ta vertikala. Kad upoznaješ i prihvataš nekog, plus se usput navikavaš i na manje lepe stvari.“

„Na šta misliš?“

„Pa ono, doći do stadijuma kad bez ustezanja možeš da…“

„Šta?“

„Pa eto. Recimo, da prdneš u njegovom prisustvu. Ili da ti postane normalno da on prdne u tvom.“

„Jao da. Vladi i meni su trebali meseci. A onda je Vlada, jednom prilikom dok smo sedeli i pili pivo, izvalio šalu, iskrivio dupe u stranu, iskolačio oči i prdnuo. Popadali smo od smeha. I od tada, shvatamo to kao nešto normalno.“

„Pretpostavljam da si, dok sedimo ovde i pričamo, dva-tri puta poželela da prdneš, ali si se uzdržala.“

„Ne, nisam nijednom poželela. A ti?“

„Nisam ni ja.“

Strana A ploče se završila.

„Završi se strana. Idem da okrenem drugu.“

Ustanem od stola, uđem u sobu i priđem gramofonu. Okrenem stranu, stisnem dugme „start“ pa se vratim na terasu i sednem. Čujem kako se igla gramofona spustila na ploču, i onda čujem tiho krckanje vinila. Uzmem čašu i popijem gutljaj vina. Kreće stvar Better Things. Posmatram Milenino lice osvetljeno solarnom lampom u tami, dok prislanja čašu na usne. Iskapi vino iz čaše pa je spusti na stolnjak.

„Super je ovo belo vino. Gde si ga uzeo?“

„U ’Rodiću’. Verovatno najbolje poluslatko belo vino za te pare.“

„Baš je pitko i lepo sa tim ukusom na voće. Jesi ga puno platio?“

„Dvesta dinara.“

„Stvarno? Izvrsno je. I voćna salata je izvrsna.“

„Fino ide uz vino. Lepo je ovde na terasi, a?“

„Meni uvek bude lepo kad dođem kod tebe.“

„Uhvatilo te vince.“

„Malo.“

„Neka. I jedi tu salatu.“

„Hoću. Mogu li da dobijem još malo vina?“

Goca

Poslednjih godina, tokom novembra i decembra puno slušam Terija Kalijera i čitam Karverovu Zimsku nesanicu. Ovo je treći ili četvrti novembar/decembar za redom da večeri neretko izgledaju ovako: soba, lampa, jastuk pod leđima, Teri Kalijer, Zimska nesanica, čaša vina (ili boca piva) na natkasni kraj kreveta.

Teri. Početkom sedamdesetih objavljuje nekoliko ploča na kojima se nalaze stvari koje mnogo volim: You Goin’ Miss Your Candyman, Occasional Rain, Dancing Girl i druge. Terijeva diskografska kuća proglašava ploče nekomercijalnim i promašenim, i raskida ugovor sa njim. Teri potpisuje za drugu diskografsku kuću, za koju snima dve nove ploče na kojima pokušava da bude komercijalniji. Taj materijal nije ispao kako treba, ali ipak se nađe poneka prelepa stvar poput Turn You To Love, Martin St. Martin ili Butterfly. Nešto kasnije, Teri prestaje da se bavi muzikom da bi se starao o svojoj ćerki Sandijati. Ako se pitate ko je ono slatko detence što se slikalo u Terijevom krilu na poleđini albuma Occasional Rain — e, pa to je Sandijata. Na toj slici Sandijata se smeje nečemu što joj je odvuklo pažnju, a tata Teri se uozbiljio i značajno gleda u objektiv. I tako, da bi Sandijati omogućio normalan život, Teri napušta muzičke vode i traži sigurnije prihode. Zapošljava se kao programer. Danju kodira, a noću privodi kraju studije sociologije. Na poslu, Teri često peva sedeći u svom boksu pred računarom, na radost svojih kolega. Kasnije se zapošljava na Univerzitetu Čikago a njegova muzika pada u zaborav. Srećom, krajem osamdesetih Terijevu muziku otkrivaju britanski di-džejevi i njegove stvari često se vrte po klubovima. To motiviše Terija da, tokom godišnjih odmora na univerzitetu, pravi turneje po Evropi i, na neki način, vodi dvostruki život. Kada na univerzitetu otkriju da Teri potajno svira u letnjim pauzama, daju mu otkaz, a Teri se potom u potpunosti vraća muzici jer je i mala Sandijata u međuvremenu porasla. Snima nove albume, a iz saradnje sa bendom Massive Attack nastaje jedna od najlepših stvari koje sam čuo. U pitanju je, naravno, stvar Live With Me.

Pre nekoliko nedelja Teri je izgubio borbu sa rakom grla i umro u bolnici u Čikagu.

(A osim ovog gore spota, na Jutjubu za stvar Live With Me postoji i super spot sa devojkom koja ljubavne probleme utapa u velikim količinama pića. Tokom celog spota devojka uglavnom tetura po stanu i pije sve što dohvati. Naći ćete je lako: odete na Jutjub i u search-boksu kucate „massive attack live with me“. Na vrhu liste pronađenih spotova biće thumbnail koji prikazuje devojku u beloj košulji, koja nateže bocu votke dok joj pramen kose pada preko lica. To je ona.)

Nesanica. Podeljena je na dva dela: prvo idu Karverove pesme, zatim kreću kratke priče. Tokom novembra/decembra čitam samo pesme, dok priče čitam tokom leta; eto, tako funkcionišemo Karver i ja. Ne može se reći da je Nesanica Karverov „the best of“, ali knjiga je vrlo lepa. Pesme su tu i tamo možda sentimentalnije nego što bi trebalo, ali meni baš prijaju. Jasne su, direktne, iskrene, lične, i vrlo lako dopru do nas i uvuku nas u sebe. Tako, recimo, pesma Barem odvodi nas u zimsko jutro sa šoljom kafe za pisaći sto kraj prozora sobe, da posmatramo dim koji se diže iz dimnjaka okolnih kuća dok se život polako budi u tom malom primorskom mestu. Što se tiče Karverovih kratkih priča, to je polje na kome Karver caruje. Karverove priče su tople, žive i pisane jednostavnim rečima. Bave se životima malih ljudi, pa se i sam u njima često pronađem, a verujem da bi se u njima pronašla i devojka iz spota Live With Me. Naravno, mnoge od Karverovih najboljih kratkih priča nisu mogle da stanu u Zimsku nesanicu, ali postoje i knjige kao što su Katedrala, O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, Vandali, kao i još neke Karverove knjige prevedene na naš jezik. Isto tako, pre neki dan kraljevi iz izdavačke kuće „Beli Put“ izdali su knjigu Karverovih sabranih pesama, Svi mi, kao i antologiju kratkih priča Odakle zovem.

O Karverovom životu se manje-više sve zna. Majka konobarica, otac vodeničar iz Arkanzasa i alkoholičar. Kao i njegov otac, i Karver ima probleme sa alkoholom. Pravi duge pauze u pisanju da ono ne bi smetalo opijanju. Leči se po privatnim klinikama za odvikavanje. Uspeva da ostavi piće, i nastavlja normalno da živi i piše još jednu deceniju. Umire u pedesetoj godini, a u Zimskoj nesanici ima vrlo lepa pesma (Šta je rekao lekar) u kojoj Karver opisuje svoju posetu lekaru i njihov razgovor u kome mu lekar saopštava da je prebrojao trideset dva tumora na jednom plućnom krilu pre nego što je prestao da broji.

Još samo ovo. Malo o tome kako sam otkrio Karvera. Goca ga volela i ona mi je skrenula pažnju na njegovu knjigu Katedrala. Bilo je to u proleće 1999., par dana pre nego što smo počeli da se zabavljamo. Najviše je volela priču Mala ali prava stvar. Danas, svaki put kada vidim tu priču setim se Goce. Posle raskida dala mi je nekoliko svezaka u koje je zapisivala svoje misli i osećanja u periodu od našeg prvog susreta u bivšoj BIP-ovoj pivnici u Cetinjskoj, pa do onoga kod česme na Terazijama (kad sam joj rekao da bolje da budemo prijatelji) i još neko vreme iza toga. Prvo puno lucidnosti, humora, cvetića i srca u tim sveskama, a onda, uglavnom žvrljanje hemijskom i konfuzija. „Bolje da budemo prijatelji“ nije nešto što žena zaljubljena u vas želi da joj kažete. Povredio sam je.