Bio je to mali hotel na grčkom primorju, u mestu (mislim da se zvalo Ekaterini) nedaleko od Soluna. Tog popodneva sedeo sam na terasi svog apartmana, baškario se na suncu i osluškivao šum mora negde iza mojih leđa. Bio sam u grupi pedeset studenata Više ekonomske škole koji su tog leta, zbog pokazanog uspeha u studiranju, dobili deset dana nagradnog letovanja u Grčkoj; škola je pokrivala troškove puta i smeštaja – sa uključenim doručkom i večerom – a tebi je ostalo samo da se snađeš za piće i ručak. Otac mi je, pred polazak, dao pedeset maraka da mi se nađe za džeparac, pa sam, kada sam taj novac rasporedio na deset dana, imao za tačno pet boca „Amstel“ piva na dan („Amstel“ je koštao jednu marku po boci i kupovao sam ga u marketu u blizini hotela). A ručao sam sendviče koje sam pravio od ostataka doručka i krijumčario ih iz trpezarije u svoju sobu pored nadobudnog i sumnjičavog Stavrosa, Grka koji je radio na recepciji.
Kada smo stigli na more i smestili se u apartmane, prvo što sam otkrio je – ta terasa. Bila je prostrana, svetla, zaklonjena od glavne ulice, i gledala je na voćnjak limuna i narandži. Zavoleo sam je i puno vremena provodio na njoj.
U susednom apartmanu, sa moje leve strane, odsele su koleginice Ivana i Maja. Bile su dobre, mirne i prijatne devojke. Ivana je bila simpatična mala štreberka, a Maja je imala te krupne tužne oči i blag osmeh koji je lepo izgledao u kombinaciji sa tugom prisutnom u njenim očima.
U apartmanu sa desne strane, odsele su koleginice Ceca i Ana. Ceca je bila stidljiva debeljuca zaljubljena u knjige; a Ana… Sviđala mi se Ana, ali nikako da preduzmem nešto konkretno po tom pitanju.
I tog ranog popodneva, rekoh, sedeo sam u kupaćem šortsu na svojoj terasi, osluškivao šum mora i leškario na suncu. Iz Ivaninog i Majinog apartmana povremeno se čuo njihov smeh. Sunce je peklo, i drveće u daljini kao da je treperilo u jari.
Ožedneo sam i setio se da u frižideru imam jedno pivo, preostalo od sinoć. Ustao sam iz stolice i tapkajući bos preko toplih pločica ušao u apartman.
Unutra je bila ugodna hladovina. Prijalo je osećati glatku svežinu pločica pod tabanima dok sam prilazio frižideru. Izvadio sam pivo, a jedan sendvič sa salamom i puterom – moj ručak koji sam prokrijumčario pored Stavrosa – ležao je umotan u salvetu na polici frižidera, i čekao da ogladnim. Otvorio sam pivo i, hodajući preko glatkih pločica, prvo hladnih, pa zatim toplih, vratio se na terasu.
Seo sam u stolicu, popio gutljaj piva i spustio bocu na stočić pored sebe. Uvalio se dublje u naslon pa se zagledao u voćnjak pod apartmanom, i posmatrao jedre žute i narandžaste plodove u krošnjama stabala limuna i narandži. Zatim sam digao glavu i zažmurio, pa osluškivao šum mora i osećao toplinu sunca, kako me peče, dok su kapljice znoja izbijale tu i tamo kroz pore kože na mom stomaku.
Iz apartmana sa leve strane izvirila je Maja. „E ćao. Jesi raspoložen za partiju jamba?“ pitala me osmehujući se preko niske drvene pregrade koja je delila naše terase.
„Izvini, Majo, ne mogu sada. Možda posle“, rekoh joj.
„Važi, uživaj.“
„Hoću, hvala ti.“
Maja se povukla u svoju sobu, a ja sam se protegao u stolici, gucnuo gutljaj piva, spustio bocu na stočić pa nastavio da se gušterišem i meditiram.
Nešto kasnije, iz desnog apartmana izašla je Ana u pripijenom kupaćem kostimu. Prebacila je peškir preko ograde terase i upitala me da li bih popio kafu sa njom i Cecom. Opet sam se izvinio, i dijalog je tekao otprilike isto kao i sa Majom.
I potom više nije bilo novih predloga, pa sam samo sedeo na svojoj terasi i baškario se na suncu u tihom popodnevu bez vetra; plodovi narandži i limuna mirovali su u krošnjama pod apartmanom, negde iza mojih leđa čuo se šum mora, a tamo, na horizontu, pod bledoplavim nebom pružao se pojas bregova obraslih stablima borova i maslina, trepereći u jari.
verujem da je L. K. ponajviše zbog tog oseća(n)ja, zbog tog esencijalnog mediterana koji te uzme pod svoje ako si predavanju sklon, odlučio da za 1500 dolara kupi kuću na Hidri. 🙂
(i posle izjavljivao da to smatra najpametnijom odlukom u životu)
https://www.leonardcohenfiles.com/hydra2.html
Sviđa mi seLiked by 1 person
Divan tekst. Ta kuća u Hidri, koju je kupio za $1500, zaista mu je odluka života. U njoj je napisao i „Omiljenu igru“, zar ne?
Sviđa mi seSviđa mi se
po periodu sudeći, sigurno je dobrim delom tu nastajao i taj roman, a i ‘Divni gubitnici’.
a onda i mnoge divne pesme. 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Da, i pesme. U linku koji si postavila o Koenovom životu na Hidri, ima lep opis nastanka pesme „Ptica na žici“.
Sviđa mi seLiked by 1 person
i da, malopre nisam bila dovoljno eksplicitna u komentaru, tj. nisam rekla da si sjajno to opisao. čisto sam se trgla kad je stigao Majin glas… i odahnula sa zadovoljstvom jer se nisi dao omesti.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Da, prijalo mi je to baškarenje na suncu i neko kao spiritualno stapanje sa mediteranskim krajolikom, ali možda je ipak trebalo da prihvatim Majin predlog da igramo jamb, ili bar Anin poziv na kafu. Ne znam, nisam pametan :).
Sviđa mi seLiked by 1 person
Volim tvoje živopisne tekstove. Ja založila i eto tog tvog sunca sa Egeja, samo nedostaje miris limuna i narandže 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Neka što si založila, i vatrica je vrsta sunca. A da bi dobila miris limuna i narandže dovoljno je da staviš njihovu koru na toplu plotnu ili na neko drugo grejno telo. Hemingvej je tako radio 😉
Sviđa mi seSviđa mi se
Kad si odbio jednu, red je da odbiješ i drugu, ma zbog takve terase i pogleda.. uh, baš bi bilo lepo malo ležati na suncu sada 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se