Smiraj dana na Adi Ciganliji. Vozim bicikl stazom oko jezera. Sunce je zašlo za drveće na novobeogradskoj strani Ade, spušta se veče. Uskoro će se upaliti svetiljke i biće to lepa letnja noć. X je ostala kod kuće pošto nismo uspeli da se dogovorimo kojim putem ćemo da vozimo bicikle. Moja ideja bila je da odemo do Ade i obiđemo krug oko jezera; zatim da vozimo pored mosta na Adi, i onda duž Sajma do Brankovog mosta, pa pored Ušća, i tako se vratimo kući na Novi Beograd. „Fina relacija“, rekao sam joj, „laka i opuštena za vožnju, a u povratku možemo da overimo onu lepu fontanu ispred SIV-a.“ Nije joj se svideo plan. „Slušaj“, rekla je, „juče smo išli biciklima do Ušća, utrnulo mi je dupe i umorila sam se, i nemam nameru da se ponovo patim.“ Začudila me ta reakcija. Nisam stekao utisak da smo se patili. Naprotiv, bilo je fino; eto, recimo, predveče, kad smo bili na Ušću, kupio sam joj sladoled „Šarenka“ i onda smo seli na klupu uz Savu, i dok su naši bicikli stajali pored nas a X jela sledoled, gledali smo preko reke kalemegdansku tvrđavu i kako se pale svetla grada. Rekoh joj to, posebno ističući momenat sa sledoledom i uživanjem u vožnji gradom dok se spušta veče. Ona je ponovila svoj argument sa utrnulim dupetom i umorom. I tako smo stajali u dnevnoj sobi i prepirali se. Rekao sam joj: „OK, ako ti je to previše zahtevna ruta, hajde da se dogovorimo ovako: zajedno obiđemo krug oko savskog jezera i dođemo do mosta na Adi. Pa ako budeš umorna, ti idi kući, a ja ću sam da nastavim dalje.“ To ju je pogodilo. Rekla je da nisam ranije bio takav. Rekla je još neke stvari, pri čemu je njeno lepo bledo lice posuto pegicama poprimilo krajnje ozbiljan izraz. Potom me je poslala samog u vožnju i demonstrativno ostala kući. Nisam imao šta da dodam na to. Samo sam izgurao bicikl iz stana i izašao sa njim napolje.
I sada, evo me na Adi. Vozim pored kafića koji je ujedno i igraonica, sa sadržajima i spravama namenjenim deci, za penjanje, padanje, zavlačenje i skrivanje, i malim spiralnim toboganom na čijem dnu ateriraš u pesak. Vidim ispred sebe jednu porodicu (otac, majka i dve devojčice) – hodaju po biciklističkoj stazi. Svirnem im zvoncetom. Oni se sklone u stranu i propuste me. Jedna od devojčica me znatiželjno gleda dok prolazim pored nje. Namignem joj i osmehnem se. Prođem pored porodice, vozim dalje stazom, mimo drveća i senki. Obuzme me neka tuga. Šakama snažno stegnem gumene rukohvate na volanu bicikla. Nabori rukohvata utiskuju mi se u dlanove a koža nadlanice zateže se preko kostiju spoljnog dela šake. Some, kažem sebi. Debilu. Maloumni okretaču pedala. Maloumnik, tako je, to je pravi izraz. Nisam dobar prema X nekoliko poslednjih nedelja, jebiga. Pasivan sam, činim malo toga da bih je usrećio. Volim je, ali kao da sam se privremeno paralisao kada je u pitanju borba da je sačuvam. Nema lepše pojave u kući od srećne i zadovoljne žene; muzika i sjaj njenog bića čine da dom bude ugodno mesto u kome se prijatno osećaš i ti i tvoje cipele i tvoja gitara i tvoje rane i ožiljci, a tvoje začuđeno srce ponekad bude srećno do te mere da bi moglo da skoči u vis u pucne petama. Međutim, mi značaj srećne i zadovoljne žene u svom domu često uvidimo u punoj meri tek kad konkretna žena ode i odnese muziku i sjaj sa sobom.
Priberem se. Duboko udahnem vazduh. Popustim stisak rukohvata i opet sasvim trezveno vozim mimo drveća i senki uz stazu. Dole, na šljunčanoj plaži uz vodu, stoji neko kuče i laje na suprotnu obalu jezera, a drveće i senke kraj kojih prođem konstatuju da je sa mnom ponovo sve u redu.
Pretekne me mlada žena na belom maunti-bajku. Kosa joj je skupljena u punđu. Nosi crni komplet koji se sastoji od biciklističkog šortsa, pripijenog uz butine, i gornjeg dela sa otvorenim leđima, nalik na kupaći kostim. Lepo je preplanula. U ušima ima bubice mobilnog telefona. Nametnula je jak tempo, vozi brzinom od preko 25 kilometara na sat. U dobroj je kondiciji – prava leđa, utegnuta zadnjica, glatki čokoladni listovi. Posmatram je dok se udaljava. Ja vozim polako, otežem sa okretanjem pedala koliko god mogu. Ne vidim razlog za jurnjavu. Sunce tek što je zašlo, vazduh je topao, površina vode se mreška dok jezero postepeno tone u mrak. Uskoro će se upaliti svetiljke, a lagodne iluzije nići će naokolo po toploj tami oko jezera kao veliki elegantni cvetovi mekih prozirnih latica u koje ćemo moći da zaronimo lice naše mašte. Šteta što X ne može da vidi ovaj prizor, pomislih, dopalo bi joj se.
Povremeno dignem ruke sa volana. Uspravim se na sedištu, spustim dlanove na butine i vozim bez ruku. Lagano krstarim pri brzini od oko 16 kilometara na čas. U redu, razmišljam, ako se stvari ne dovedu u red, sledi mi povratak u samoću. Ne znam šta da kažem. To će me svakako degradirati. Samoća ima neke lepe osobine, ali ne može se to porediti sa kvalitetnim međuljudskim odnosom. Takođe, samoća nikad neće imati adekvatan odgovor na prisnost koja ume da se razvije između dve osobe.
Izvozam krug oko Ade. Zatim izađem sa jezera. Vozim pored mosta na Adi, pa pored restorana „Stenka“ izbijem na Sajam. Kod splava „Brodić“ ide mi u susret debeo čovek na biciklu. Na volanu ima zakačeno svetlo sa tri LED lampe, a takođe, oko glave nosi traku sa još tri LED lampe zavidne jačine. Sve one gore upaljene. Debeljko izgleda kao pokretni reflektor. Nisam siguran da postoji potreba za tolikim lampama: veče je svetlo, bistro i jasno, čovek bi komotno mogao da sedi na klupi i čita knjigu. Ali dobro – svako ima pravo da osvetljava sebe i svoj bicikl u meri u kojoj misli da je to potrebno.
Preko Brankovog mosta stignem do šoping centra „Ušće“. Od njega, zaputim se ka blokovima vozeći trotoarom duž Bulevara Mihajla Pupina lepom senovitom stazom pod visokim drvećem. Kod zgrade SIV-a usporim. Vozim polako i posmatram veliku fontanu na platou ispred zgrade. Osvetljena je crvenim, belim i plavim ukrasnim svetlima. Lepo izgleda u noći. Slapovi vode šikljaju u vis, pa pljuskaju natrag u fontanu dok se površina vode penuša prelivajući se u bojama jugoslovenske zastave. Ljudi sede na zidiću oko fontane, odmaraju živce zagledani u vodu i u igru svetlosti koja boji vodu na čaroban i opuštajući način. Jedna žena stoji sa strane i drži mobilni telefon u ruci. Okreće leđa fontani, ispruži ruku i digne telefon ispred sebe. Zatim pući usne i pravi „selfi“, sa fontanom u pozadini. Jedna uspomena na ovo lepo veče.
‘Gambetiju kažem, Gambeti, samoća je ono najviše, jer izigravam njegovog filzofa, ali sasvim tačno znam da je samoća najstrašnija od svih kazni. Samo ludak propagira samoću, a biti potpuno sam na kraju ne znači ništa drugo nego biti potpuno lud…’ Tomas Bernhard – Brisanje
Sviđa mi seLiked by 1 person
Dobar je T.B.
Sviđa mi seSviđa mi se
Izvinjavam se, ja sam ovde nova… a je l’ damica X, msm, gospođa ili je tek potencijalna…
Ne zameri, samo sam radoznala… i čini mi se da je voliš.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Negoslava, nema potrebe da se izvinjavaš. I dobrodošla, naravno :). X je žena sa kojom živim i koja se malopre istuširala i sada sedi u sofi na par metara od radnog stola za kojim sedim i ovo ti kuckam. Digla je noge na stakleni stočić, mrda nožnim prstima i šalta daljinski tevea. Upravo je na Jutjubu preko tevea pustila stvar „Art of Dying“ Džordža Harisona. Volim je, ali mora da sam proklet ili tako nešto.
Sviđa mi seLiked by 3 people
Pozdrav za nju. I za tebe.
Sviđa mi seSviđa mi se
Odlična samokritična relacija. 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Odlično zapažanje 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se